srijeda, 28.07.2010.
OBAVJEST
Nemam više inspiracije za ovaj blog, ostat će otvoren jer možda nastavim pisati, ali zasad ništa od toga...
Imam novootvorenu priču, tu je LINK
ciao
- 18:36 -
K (3) ~
Print ~
OBAVJEST ~
Da/Ne
ponedjeljak, 12.07.2010.
10.
Helena je izbjegavala Thomasa nekoliko dana, a trebalo joj je neko vrijeme da objasni svom tati da nije bilo ničeg među njima. Često je viđala Sabine, koja ju je prijekorno gledala i prisno šaptala nešto Tomu na uho, sa zlobnim smiješkom. Helena je, iako to nije željela, u tim trenucima osjećala ljubomoru.
"Joooj, pa prekid nije ništa strašno", uvjeravala ju je Miranda dok su bile na kavi, "Gore je ono što ti se dogodilo kad je zadnji put bio kod tebe."
"Mislim da je bolje za mene da ga se klonim. Iskreno, strah me je", doda Helena.
Miranda je kimnula, otpila gutljaj čaja od borovnice, malo razmislila i odgovorila:
"Proučila sam malo o Nemrtvima. Nikad ne bih rekla da je Dino takav. Za Toma bih, on je baš... što ja znam, neprirodan. Ali, ne krivim ga. Jako je propatio u životu. I za to je u mnogočemu kriv njegov otac, što mi smeta"
"Budi oprezna što se Dine tiče", dala joj je Helena savjet, "Već sam ti rekla što je njegova hrana..."
Miranda kimne i zahvali Heleni. U zadnje vrijeme često su se družile, ona nije bila tipična bahata manekenka. Jedino što joj je išlo na živce je bilo njezino zanovijetanje dok je Helena zapalila cigaretu. Ali, nema veze.
"Želiš li ići sa mnom na shooting? Postala sam model za D&G!!" veselo će ona. Helena slegne ramenima i odvrati:
"Pa može, zašto ne?"
*************************
Ušle su u ogromnu dvoranu punu šminkera, fotografa, muških i ženskih modela savršenih baš kao i Miranda. Iritantno savršenih, pomisli Helena. Vidjela je kako su fotografirani jednog crnokosog mišićavog manekena u plavim kupaćim hlačama dok leži na ležaljci s nekom crvenokosom curom i pije martini. Miranda je Heleni predstavljala modele i svog fotografa, koji je neobično podsjećao na dr. Schwarza.
"Ja sam Darnel", predstavio se, "Darnel Dureau. A ti si?"
Helena se predstavila, a Darnel je bio oduševljen njezinim licem. Predložio joj je da reklamira nove crvene ruževe, što je ona pristojno odbila. Organizator je bio malo razočaran, ali se trgnuo kad je ugledao Toma iza sebe.
"Darnel", počne on ignorirajući Heleninu prisutnost, "Možeš li mi učiniti uslugu?"
"Naravno, mali", ljigavo se nasmije Francuz, ali Helena je osjećala strah u Tomovom glasu, valjda ga je podsjećao na groznu prošlost, "Samo reci."
Obgrlio ga je za donji dio kralješnice, našto je Tom napravio grimasu. Sam se sebi gadi, pomisli Helena.
"Ovaaj, mogu li danas otići na party? Nisam izašao odavde već tri dana. I treba mi... znaš."
"Šuška se da je Tom postao Darlenov ljubavnik", šapne Miranda Heleni, "Malo je sumnjivo..."
"Daj začepi, pomajko!" otrese se Tom na nju, tonom kao da je na rubu plača. Helena se iznenadila.
"Hmm... možeš ići", odgovori mu Francuz i popravi guste brkove, "Ali, nemoj dugo ostati. Inače ne ćeš dobiti najbolje, to ti je jasno. 'Ajde sad, dovrši reklamu. Miranda, s njim!"
Miranda otvori usta, a Tom nasmjesti širok osmijeh. Namignuo joj je i rekao:
"Hah, a mogli bismo kasnije nastaviti u mom krevetu..."
"Daj, klinjo, ja sam s tvojim starim. Ohladi!" s visoka će Miranda.
"Klinjo?! Pa stariji sam... ovaj, ništa", sabrao se. Helena je znala što je htio reći. Primijetila je da se sve teže kontrolirao, ali nije znala koji bi tome bio razlog. Miranda se nije iznenadila njegovim povikom, znala je dobro što je on. Laganim koracima na crvenim salonkama se uputila prema studiju i u kratkoj traper haljini pozirala je dok ju je Darnel slikao. Tom je ostao sam s Helenom.
"Sviđa li ti se ovdje?" upita je on. Helena ga prijekorno pogleda i odgovori:
"Mislim da nas dvoje nemamo o čemu razgovarati..."
"A ne?" podigne on obrve i približi joj se, "Budeš li bila tako bahata, tvoja prijateljica bi mogla stradati brže nego što misliš. Pazi kako se ponašaš."
Helena stane na prste i šapne mu na uho:
"Ne bojim te se - znam da to ne bi učinio, zbog Dine."
"Moj se otac ne veže za ljude", posprdno će Tom, "On nije poput mene. Ja sam te stvarno volio, da si mi vjerovala, izdržali bismo zauvijek."
"Gle, Tom, naša veza nema budućnosti. Što kad bih ja ostarila? Ti bi ostao isti?"
"Ne, Lenči", reče on razočaranim tonom, "Pretvorio bih te u Nemrtvu, tako bismo zauvijek bili zajedno. A ovako... ne mogu živjeti bez tebe! Što će mi vječnost ako je nemam s kim dijeliti?"
Heleni je došlo da zaplače. Skrenula je pogledom i odgovorila na to:
"Ali, ja ne želim biti poput tebe ili Sabine. Ne želim uništavati ljudske živote. Volim te, ali mislim da je naša ljubav pomalo mazohistička. Naučit ćeš se živjeti bez mene..."
I udaljila se od njega, iako ga je (vjerojatno zbog droge) htjela poljubiti. Miranda ju je iznenađeno pogledala, a Tom je krenuo prema njoj. Zaustavio ga je Darnel koji mu je naredio da se slika s Mirandom. On je to poslušno učinio, ali nije mogao namjestiti umjetno sretan smješak. Darnel je rekao:
"Slušaj, mali, mene tvoji osobni problemi ne zanimaju. nauči se nositi s tim!"
"Da, gospodine Darnel", promrmlja Tom. Helena ih nije mogla gledati zajedno. Htjela je otići, ali ju je zaustavila ledena koščata ruka. To je bila Sabine. Helena je iskolačila oči od straha kad ju je vidjela, na što ju je stresla struja.
"Ne smijem se bojati", promrmlja ona za sebe, a Sabine se na to nasmije:
"Ha-ha-ha, ne možeš kontrolirati podsvjesni strah, Novakova! Ali, bez brige", unijela joj se u lice, "Nisam te došla ubiti. Samo ću ti reći - odlazi i ne vraćaj se! Tom će te zaboraviti ako ne budeš blizu njega. U suprotnom ćeš požaliti da si se rodila!"
"Zar niste vas dvoje prekinuli?" promuca Helena. Sabine kimne i odgovori:
"Da, jesmo, ja sam u sretnoj vezi, ali Tom mi je poput brata. Uostalom, to se tebe ne tiče", prosiktala je.
Helena kimne i udalji se od nje. Sabine nije skidala samozadovoljni osmijeh s lica.
"Miranda!" dozove je Helena. Miranda je pogleda, a Helena oblikuje ustima:
"Idemo! Sabine je došla, mislim da će ona i Tom napraviti show!"
"A nećemo nikome reći?" šapnula je Miranda kad je došla do nje. Helena odmahne glavom i odvrati:
"Nitko nam ne će vjerovati. Samo ćemo aktivirati protupožarni alarm."
Miranda kimne i odluči poslušati Helenu.
- 00:00 -
K (3) ~
Print ~
10. ~
Da/Ne
srijeda, 07.07.2010.
9.
Helena je, još uvijek držeći krvav nož u ruci, gledala kako se Tom grčevito drži za ranu. Kroz prste je curila njegova tamna, neljudska krv, lijući po Tomovoj bijeloj Versace košulji. Plava kosa bila mu je umrljana i sljepljena od krvi, oči su sa stravom piljile u nju. Bio je tako nemoćan, kao svaki čovjek koji je znao da mu se bliži kraj. No, glasom promuklim zbog okrutno prerezanih glasnica i grla, zapomagao je:
"Lenči... pomozi..."
Ona nije znala što da učini, osjećala se kao da se probudila iz transa. Što sam to učinila? pomislila je. Pokušala je zaustaviti krvarenje, stavila je ruku na njegovu ranu, nastojeći ne misliti na hladnoću crne krvi koja joj je smrzavala ruke. Nastojala je spasiti Tomu život, iako to nije zaslužio. No, voljela ga je, pomalo mazohistički, ali istina je.
Grčevito je uhvatio njezinu ruku i šapnuo joj:
"Volim te. Ne mogu vjerovati da si mi to učinila..."
A onda, na njezino iznenađenje, krv je prestala curiti. Helena je maknula ruku, rana je nestala. Pogledala je Tomovo lice, koje se smiješilo. Onda je ustao, kao da mu se ništa nije dogodilo. Snažnim stiskom joj je uhvatio ruku i bijesnim tonom, stisnuvši zelene oči, rekao:
"Blefirao sam. Nisam te želio ubiti, a nisi mi vjerovala. Ako mi ne vjeruješ, naša ljubav nema budućnosti. Otkrio sam ti jedinu svoju slabost, i ti si je iskoristila. Sad sam postao tvoj najgori neprijatelj, Lenči!"
"A-ali..." bila je prestravljena. Toliki šok još nije doživjela. Tom je bio osoba, ako se može takvim nazvati, sa sto lica. Nije znala na čemu je s njim. Jedino što je sa sigurnošću znala bilo je - da je bio ekstremno opasan. Zato ju je prošla jeza kad je izrekao da joj je postao najgori neprijatelj. Što da radi?
"Što si ušutjela?" nasmiješio joj se i nakrivio glavu, kao da ju je iznenadio ugodnim poklonom iznenađenja.
Zbunjeno ga je pogledala i ustala s kreveta. ne mogavši ga pogledati. Tom je nastojao trljanjem ukloniti što više krvi s kose, što mu nije baš uspijevalo.
"Nego, Lenči, imaš li ti negdje kupaonicu? Maneken poput mene ne može ovakav hodati po ulici..."
"Um... da, lijevo", smeteno će ona. Ovo ju je zbunjivalo, je li to neka njegova taktika? Ako jest, uspijevalo mu je.
Došlo joj je da mu opali šamar, ali onda je pomislila - kakve bi mogle biti posljedice?
Čula je kako je Tom u kupaonici uključio tuš, te njegov glas kako postavlja pitanje:
"Imaš li nešto protiv da Sabine svrati?"
Helena je stisnula zube i šake, suzdržavajući se od izljeva psovki na svim jezicima koje je poznavala (a ipak je završila jezičnu gimnaziju) te odgovorila, najmirnije što može:
"Zapravo, imam. Svoju droljavu curu rasisticu odvedi u svoj stan, koji je, vidi slučajnosti, preko jebenog puta!!"
"Što se ljutiš? Mislim ono, nije da sam ja tebe pokušao ubiti. Sjećaš se? Bilo je obrnuto, znaš..."
"Baš me briga!!" izderala se, "Ako se hoćeš jebati, ne ćeš na mom krevetu!"
Čula je Tomov smijeh, tako podrugljiv smijeh, kojeg nije podnosila. Došlo joj je da razvali vrata i gurne mu taj tuš u... usta? No, umjesto toga, mirno je, nastojeći se ugledati na Britance i njihovu uglađenost, naredila:
"Hajde se odi tuširati u svom stanu..."
Tom je zatim izašao iz kupaonice omotan njezinim najdražim ručnikom, sa podrugljivim osmijehom na licu:
"Baš je mekan. Kašmir, je li?"
Helena je osjetila kako joj obrazi gore. No, umjesto da ga napadne, u čemu je on očito uživao, staloženo je i s osmijehom pružila ruku i izjavila:
"Bez ručnika."
Tom ju je pogledao s iznenađenim izrazom lica, a zatim je, uz samozadovoljan osmijeh, uklonio ručnik i bacio ga. Zatim joj je sarkastično rekao:
"Operi mi košulju, zamrljala si je."
I, uzevši samo bokserice, otvorio je vrata želeći izaći, ali na vratima sobe je stajao Helenin otac. Šokirano ih je pogledao vidjevši prozor Toma u gaćama. I kao šećer na kraju, Tom se nasmiješio i bez trunke srama rekao:
"Joj, Lenči, ubila si me danas. Vidimo se uskoro."
Namignuo je, kimnuo problijedjelom gospodinu Novaku u znak pozdrava i otišao.
- 00:00 -
K (3) ~
Print ~
9. ~
Da/Ne
srijeda, 30.06.2010.
8.
"Helena! Helena, probudi se!" probudio ju je dječji glas. Helena je otvorila oči i ugledala malog Semira. Nije joj bilo jasno, bila je u svojoj sobi. Semir nije ovdje trebao biti, ovo joj nije djelovalo kao vizija.
"Što radiš ovdje?! Ti ne postojiš, odlazi!!" protisne ona kroz zube. Semir se nasmiješi i odgovori:
"Bez brige, samo sanjaš. Reci, zašto si razgovarala s Aqiuilom? Nisi smjela, naše postojanje mora biti tajno!"
Helena ustane, pomno pogleda dječakovo nevino lice i reče:
"Puno toga mi nisi rekao. Na primjer, da si bio zločinac pod imenom Hans Schmidt."
Dječak okrene očima i sjedne na njezin krevet te odgovori:
"Svatko ima pravo na svoju tajnu. Na primjer, moje mišljenje o nižim rasama te se ne tiče. Kao ni moj boravak u zatvoru. Ponosan sam na razdoblje 2. svjetskog rata, svi su me poštovali. Zaslužio sam, nakon svega što mi se dogodilo..."
Krenule su mu suze. Potrčao je prema Heleni te je zagrlio. Helena nije znala što da napravi. Kleknula je da njezino lice bude u ravnini s njegovim, te ga nježno upitala:
"Želiš li mi reći?"
On odmahne glavom i odgovori:
"Ne. Tom te ne želi opterećivati, samo te želi uz sebe. Nemoj razmišljati o njegovoj prošlosti, nemaš pojma koliko se trudi suzdržati od tvojih emocija. On je dobra osoba", onda se trgnuo i rekao, "Ups, evo, dolazi. Moram ići."
I san se rasplinuo. Helena je otvorila oči i ugledala Tomovo lice. On se nasmiješio i rekao:
"Oprosti, vrata su bila zatvorena. Nedostajala si mi..."
Poljubio ju je kratko u čelo. Nije osjetila struju, samo hladnoću njegovih usana. Čudno, pomisli ona. Je li to moguće? Uzvratila mu je poljupcem, no on se izmaknuo, što ju je zbunilo.
"A-a", vragolasto se nasmije, "Ne ide to tako lako. Daj mi vremena, odlučio sam te ne ubiti."
"Kako ljubazno od tebe", sarkastično će ona, "Kako samo to uspijevaš?"
"Nije mi lako. Imao sam mnogo žrtava, ali nijednu nisam volio. Zapravo, nikad nisam osjetio ljudske emocije. Odrastanje u 18. stoljeću u bogatoj obitelji ne pruža ti puno mogućnosti za slobodu ponašanja", objasnio joj je.
"Oh... žao mi je", ispriča se Helena.
"Ma nema problema. Samo sam imao potrebu dati ti do znanja da mi puno značiš - zbog tebe sam spreman na sve. Čak i zauvijek se odreći svoje hrane; ljudske strasti."
Govorio je tako lijepo, tečno, kao knjiga. Kristalnim glasom je čak i inače pomalo krut njemački jezik činio laganim i mekim. No, ona nije imala pojma o čemu je govorio. Tom kao da je znao o čemu je ona razmišljala. Nasmiješio se i iz džepa izvadio mali džepni nožić. Zavrtio ga je u ruci i stavio ga sebi pod grlo:
"Ja nisam tipični Nemrtav. Upravo zato što sam umro, za razliku od mog oca ili Sabine. Može me se ubiti, ali samo ovim nožićem. Jer sam njime bio ubijen od maskiranog čovjeka, nazvanog Fantom. Malo je čudno, ali... imam potrebu nositi ga sa sobom. Svoju propast nosim uz sebe. Čudno, nije li?"
Helena slegne ramenima. On se nagnuo nad nju i poljubio je. Zatvorila je oči i prepustila se. Osjećala je njegovo ledeno, bestežinsko tijelo i dah s mirisom mentola. No, znala je - iako se on kontrolira, u njegovoj je prirodi da je želi ubiti. U njegovom je tijelu droga koja je privlači. I on sigurno zna da ona to zna. Sigurno. A sad ju je ljubio, skidao joj crvenu košulju i vršcima ledenih prstiju joj dodirivao trbuh. S lakoćom je skinuo hlače, već mu je to bila rutina. Nasmiješio joj se, ali nekako čudno. Kao da su mu zle misli na pameti. Ostao je klečati nad njom samo u CK boksericama, raskuštrane kose, a onda je legnuo nad nju i želio joj skinuti suknju.
"Ne!!" izmakne se ona, "Ne, Tom. Bojim se da se ne ćeš kontrolirati."
"Tko kaže da ću željeti?" nasmije se zlobno i uhvati je za grlo, "Ne mogu. Oprosti. Ali, u tebi je toliko strasti. Melem si za moja... hm... osjetila..."
Helena iskolači oči od straha. Tom je pogladi po obrazu i odgovori:
"Ha-ha, i strah je strast, rekla bi Sabine. Zar si mi stvarno vjerovala? Pa ja se hranim ljudima, Lenči! Više nisam naivan dječačić kojeg si viđala u snovima."
Htjela je vrisnuti, ali Thomas joj je stavio ruku na usta.
"Pssst!" šapnuo je, "Ne želiš valjda da tvoj otac doživi sudbinu mog? Da mu dijete umre na rukama? Ako ne želiš, budi tiho. Jako, jako tiho..."
Poljubio joj je čelo, a ona se izmaknula i dohvatila slobodnom rukom nož, koji je ispao iz njegovih hlača. Stavila mu ga je pod grlo i šapnula mu:
"Bi li ti smetalo da te ubijem? Da barem pokušam unakaziti to tvoje lice?"
Iskolačio je oči i ustuknuo, bacivši se na krevet. Helena je kleknula nad njega i dotaknula oštricom noža njegov bijeli vrat. A on se zatim nasmiješio, sadistički, baš kao Hans Schmidt. Pritisnula je oštricu, a on ju je pogledao svojim sjajnim smaragdnim očima i rekao:
"Stvarno bi mi to učinila?"
Helena razmisli. Bi li? Sad sigurno bi - željela je povući oštricu njegovim grlom, osjetiti njegovu ledenu krv, vidjeti njegove oči kako se gase i čuti kako posljednjim uzdahom izgovara njezino ime. Možda bi tad sve bilo gotovo, sve vizije i sve što ju je već tako dugo tištilo. Vrijedi li pokušati?
"Da", šapne, "Stvarno bih ti to učinila. Osvetila bih toliko ljudi koje si s užitkom ubio."
I onda je povukla oštricu po njegovom vratu. Tom je raširio oči i podigao obrve od boli, a crna krv naglo je potekla iz rane...
- 00:00 -
K (1) ~
Print ~
8. ~
Da/Ne
utorak, 15.06.2010.
7.
Eine Woche später... (One week later...)
Helena je izašla iz kuće i odlučila prošetati gradom. Susrela je Toma.
"Lenči!" usklikne on s entuzijazmom u glasu, "Nismo se vidjeli 100 godina. Pomislit ću da me izbjegavaš!"
Helena se nasmiješi i odgovori:
"Naravno da to nije točno! Zašto bih te izbjegavala?" i dodala je sa sarkazmom, "Ubojice i zločinci moji su idealni tipovi muškarca!"
"O čemu ti govoriš?" nabrao je čelo, "Jesi ti pila??"
"Joj, daj, ne seri!" naljutila se, "Kako želiš da te zovem - Tom, Semir ili Hans?!"
Posprdno se nasmijao, zagrlio je (opet je osjetila strujni udar) i šapnuo joj na uho:
"Kako god želiš... Ne bi bila prva koja mi je postavila to pitanje."
Ta rečenica odavala je ton prijetnje, a njegov kristalni glas još uvijek je "zujao" u njezinom uhu. Nije željela imati ništa s njim, ali to je bilo nemoguće - jednostavno je imala potrebu za njegovim glasom, dodirom i tim sjajnim očima. Iako je bila svjesna da od njih ne će biti ništa, Tom je nije volio, bila mu je samo žrtva. Tko zna koliko je već djevojaka ubio? Pogotovu dok je bio časnik - nijedna zatvorenica mu ne bi mogla odoljeti, a bilo ih je na tisuće. Vjerojatno bi im nježnim riječima unijeo nadu, a onda... zna se što slijedi. To je bilo tako tužno. Okrutno.
"Ali, bit ću prva koja će te razotkriti!" izvukla se iz njegovog zagrljaja.
"Ne bi to učinila", nagnuo je glavu i molećivo je pogledao, "Zar mene?"
Dok ju je tako pogledao, izgledao je baš kao 7-godišnji dječak koji joj se javljao u vizijama. Tom je znao manipulirati. Imao je vremena za naučiti, pomisli Helena. Ponovno mu nije mogla proturiječiti, ali oblijevala ju je jeza; sjetila se Dininih riječi "odnijet ćeš to sa sobom u grob..."
"Tome?" upita ona na rubu plača, "Ima li ikakvih šansi da me ne ubiješ? Ikakvih? Da me poštediš?"
Tom ju je dotaknuo rukom, na što su joj suze samo potekle. Približio joj se i tiho joj odgovorio:
"Ali, Lenči, ja te... ne želim ubiti!"
Namrštila se i iznenađeno ga pogledala.
"Ne želiš? Pa tvoj mi je otac rekao..."
"... Ne. Ne ću te ubiti. Vjeruj mi. Volim te, Helena. Volim te više od svega!"
Te su je riječi prenule. Osjećala se tako lijepo, uzvišeno. Takvo savršenstvo poput Toma osjeća nešto prema običnom ljudskom biću kao što je ona? Nakon kratke stanke, upitala ga je:
"Molim te, onda me nemoj omamljivati, i oduzimati mi emocije. Time me ubijaš!"
"Ne ću. Ljubit ću te kao..."
"Sabine?" prekine ga ona. Tom se iznenadio, i odgovorio:
"Sabine mi je bila djevojka tijekom 2. svjetskog rata. Nakon toga me ostavila jer sam završio u zatvoru. Preselila se u Cleveland, a vratila se prije tjedan dana. Ona se ne smatra mojom djevojkom, to ti je rekla samo zato da odeš. Mrzi ljude, ali još više mrzi kad neki Nemrtav zavoli čovjeka. Ona je... bila zločinka, kao i ja. Samo što se izvukla na lijepe oči."
Helena kimne. Kad je Tom izrekao "zločinka, kao i ja", naježila se. Nije mogla zamisliti Toma kao zločinca. On kao da joj je čitao misli te je rekao svojim savršenim glasom:
"Da, Lenči, bio sam zločinac. Znam da si dobila viziju. Svjestan sam svoje nekadašnje okrutnosti. Ali, Lenči, to su bila druga vremena. Vjerovali smo u te ideje, bio sam tako mlad, napunili su mi glavu svakakvim sranjima... Otac me pokušao odgovoriti od toga, ali nije uspio."
"Bio si tako mlad? Imao si godina kao i sad! Nemoj mi lagati, nisam naivna glupača!" unijela mu se u lice, "Mislim da još uvijek vjeruješ u to."
"Ne", odmahne on glavom, "Naravno da ne vjerujem! Kao što rekoh, to su bila druga vremena. Promijenio sam se za 180° - nakon zatvora čovjek nikad nije isti."
"E da, to mi tek nije jasno", ispali Helena, "Bio si u zatvoru sigurno 20 godina. Kako oni nisu skužili da se uopće nisi promijenio?! Fizički. Nije mi jasno, nitko ne može biti toliko glup da ne skuži, ne?"
"Hm... to je jako dobro pitanje. Pametna si. Ali, zašto misliš da ću ti sve reći? Ne ću ti sve postaviti na srebrnom pladnju..."
Helena je okrenula očima. Mrzila je kad nešto nije znala. A osim toga, osjećala se ugroženom u blizini Sabine, Tom joj ništa konkretno nije htio reći, Dino je postao jeziv, njezin otac nije vjerovao u takve stvari, bio je tipičan doktor - racionalan, vjeruje samo znanosti. Ostala joj je samo Miranda - Dinina mlada ljubavnica. Odlučila joj se javiti, ionako su razgovarale prije par dana...
"Halo, je li ovdje Miranda Aquila?" pronašla je Helena njezin broj u imeniku. Naime, mlada je manekenka kupila stan i već je unijela fiksni broj.
"Je, a s kim razgovaram?" čula je Mirandin loš "američki" naglasak njemačkog.
"Ja sam Helena Novak. Sjećaš me se? Htjela bih s tobom razgovarati, ako imaš vremena."
"Oh, Helena. Da, da, imam. Danas mi je slobodno. Idemo na kavu? U pub u centru, može?" odgovori Miranda ljubazno.
"Može", kimne Helena, "Vidimo se onda."
Poklopila je slušalicu i krenula prema pubu. Znala je gdje je bio, tamo je bila s Tomom. I dok je tako hodala i gledala svoje vitko tijelo u izlogu napuštenog dućana, dobila je viziju.
Našla se u maloj sobici. Po rešetkama na prozoru i ulazu, zaključila je da je to zatvorska ćelija. U njoj je bio krevet na kat i metalni zahod, te mali stol, potrgana stolica i njemačke novine. Po datumu je vidjela da je 1948. godina. Na podu je sjedio časnik Hans Schmidt, a na krevetu mišićavi tamnoputi muškarac (imao je oko 40 godina) koji je pušio cigaru.
"Daj, molim te, ugasi to", zamoli ga časnik, podižući pogled ispod kojeg su se nadzirali tamni podočnjaci.
"Neću! Nemaš me pravo ništa moliti, Hans. Zbog toga što ste vi Nacisti napravili mojoj obitelji, boli me ona stvar za to što tebi smeta duhan!"
"Mislio sam da smo kvit nakon jučer", ogorčeno će on. Bio je potpuna suprotnost od sadističkog ubojice kakvim ga je smatrala.
"Kvit? Ubio si mi ženu, dvojicu sinova, roditelje i sestru. Ti osobno. Bio sam u zatvoru, ali ipak znam da si to bio ti. Misliš li da je jedan seks dovoljan? Najstariji sin mi je imao 10 godina, a mlađi samo 2. Upucao si ih između očiju, jer Isabelle nije htjela spavati s tobom."
Fuj, pomisli Helena. Mada je znala da je to nacističkom časniku bilo najveće moguće poniženje. Hans je skrenuo pogled. Bio je na rubu plača. Više nije imao savršeno zalizanu kosu, bila je raščupana i puno dulja nego prije. Kako nije nosio majicu, Helena je uočila rane iznad njegovih uskih kukova. Modrice i porezotine. Crnac mu je prišao i masivnom šakom mu dotaknuo blijedi obraz.
"Tako si mlad, nikad ne bih rekao da si zločinac. Ne znam koja žena ne bi htjela da joj budeš ljubavnik. No, to što nisi dobio Isabelle i moju sestru Anne, nije kraj svijeta. Ovdje nećeš apstinirati, vjeruj mi..."
"Helena? Helena, jesi u redu?" prenuo ju je ženski glas. Helena je okrenula glavu u smjeru glasa. To je bila Miranda, duga kosa bila joj je svezana u rep, a ljubičasta lepršava Armani haljina činila je njezino vitko i visoko tijelo još skladnijim. Nije nosila štikle, nego zlatne sandale, ali je ipak bila viša od Helene.
"He-Hej, Miranda!" Helena se uhvatila za glavu, "Malo me sunce udarilo..."
"Jesi u redu?", sagnula se i pogledala je u oči. Djelovala je kao da joj je starija sestra.
"Ma da. Trebam samo svoju kavu s mlijekom, to je sve", Helena je složila osmijeh, a Miranda je kimnula:
"Znam totalno kako ti je. 'Ajmo onda!"
Sjele su na terasu obližnjeg kafića i naručile kave, koje je konobar donio za par minuta.
"Dakle, o čemu si htjela razgovarati?" naslonila se Miranda na naslon pletene stolice.
"Ovaaj, kako da počnem... Jel' ti misliš da su Dino i Tom Mueller malo... drugačiji?"
"Kako misliš?" namršti se Miranda i otpije gutljaj kave, "Pojasni mi to..."
Helena je znala da je Miranda samo provjerava. Imala je taj policijski pogled.
"Jesi li čula za Hansa Schmidta? Ili Semira Schmidta?" podigne ona obrve. Miranda kimne.
"E", nastavi Helena, "Obojica su identični Tomu, zar ne? I... imala sam vizije koje su objašnjavale da su Dino i tom besmrtni. Znam, zvuči idiotski, ali tako je."
Miranda se nasmiješi i brzo će:
"Ne, ne, nije idiotski! Meni su iz Amerike poslali mail - na njemu su bile slike koje to dokazuju."
"Pa kako nitko to dosad nije skužio??!" poluglasno će Helena.
"To sam se i ja pitala. Ali, Dino i Tom su jako pametni ljudi", reče Miranda, "Obojica su napravili puno malih plastičnih operacija da se ne može dokazati tko su zapravo oni. Da netko otkrije da je Tom ratni zločinac koji je pobjegao iz zatvora, nastao bi opći kaos."
"Kako se Dino nosi s tim? Mislim, sa sinovim zločinima."
"Dino nikad nije bio ni rasist ni nacionalist. Za razliku od Thomasa, koji, što god ti rekao, i danas osjeća mržnju prema, pa, prema onima koje je i prije prezirao. Ali, nakon zatvora, mržnja je još i više porasla jer su ga tamo ponižavali baš oni koje je mučio za vrijeme rata."
Helena se zamislila. Nije mogla vjerovati da bi onaj mali dječak, koji je bio tako susretljiv, mogao postati takav hladnokrvni ubojica. Sjetila se njegovog osmjeha kad je zapucao vodniku Wierbaumu u zatiljak.
"Što da radimo?" upita Miranda, a Helena slegne ramenima.
- 00:00 -
K (3) ~
Print ~
7. ~
Da/Ne
četvrtak, 10.06.2010.
6.
I dok je vizija polako prestajala, poput sna, Helena je otvorila oči, odlučila je ne čitati. Možda bi to ipak bilo previše. Predala je izvore knjižničarki uz najljubazniji osmijeh koji je mogla namjestiti na potreseno lice. Imala je toliko pitanja, a nije znala kako ih postaviti. Smatrala je da nije primjereno postaviti ih Tomu, uvrijedio bi se i proglasio je luđakinjom. Ali, njegov otac bi bio prava osoba za to, jednostavno je bio pristupačan.
"Pa mora biti takav", pomisli Helena, "Ipak je on liječnik..."
Stigla je pred vrata preluksuznog stana Muellerovih, koja su bila otvorena. Oprezno je ušla u hodnik i ogledala se oko sebe. Nikog nije bilo. Čudno. No, ni traga pljački, sve je bilo savršeno uredno. Odjednom je vidjela muške traperice pred jednim vratima, koja su bila zatvorena. Otvorila ih je ne pokucavši, i imala je što vidjeti.
Dr. Mueller bio je u krevetu s mladom djevojkom, ne puno starijom od nje. Helena se toliko šokirala da su joj ispali papiri skica koje je ipak ponijela iz knjižnice. To je trgnulo ljubavnike, a doktor je viknuo:
"Kojeg vraga ovdje radiš?? Izlazi, nauči se kucati!!"
Helena je, zbunjena i preplašena, izlašla i posramljeno čekala ispred, u dnevnoj sobi, skučeno sjedeći na kožnom naslonjaču boje kave.
Nakon par minuta Thomasov otac je izašao, crven u licu,
"Oprostite, stvarno nisam..." poče Helena, a on je prekine:
"Nema veze. Reci, trebala si me nešto?" nasmiješio se i otkrio pravilne bijele zube. Plave oči su mu izgledale još ljepše kad se smiješio.
"Mda. Ovaj... trebala bih nekoliko odgovora na određena pitanja. On je sjeo do nje i pogledao je prodorno. Duboko je udahnula i počela mu pričati sve što je pročitala, on ju je samo slušao, pozorno prateći svaku njezinu riječ. Pokazala mu je skice, članke i ulomke koje je prepisala, a zatim, nakon par minuta, dala mu je da dođe do riječi. Dr. Mueller ju je tužno pogledao i, sa sjetom u glasu, odgovorio:
"Da... to je sve istina. Thomas, moj sin, prije se zvao Semir. I bio je ubijen, na svoj 19. rođendan. Brutalno i okrutno, umro mi je na rukama."
"Kako je onda još uvijek živ?"
"Pa... vidiš... ja nisam samo liječnik. Imam... sposobnost... oživljavanja umrlih. Ali, ne smiju biti mrtvi dulje od jednog dana. Oživio sam ga i pretvorio u Nemrtvog, baš kao što je dr. Schwarz planirao."
"Tko je on? Tvorac Nemrtvih?" zanimalo je Helenu. Ona nije našla ništa o njemu, iako ga se sjećala iz onog sna...
"Da, moglo bi se tako reći. Naučio me dosta korisnih stvari, i jako sam mu zahvalan na tome. Šteta, umro je. Nije želio postati jedan od nas, nije se smatrao dovoljno vrijednim. Ali, njegova unuka, Sabine, odlučila je ne umrijeti."
"Sabine?" upita Helena.
Dino je nastojao nešto reći, ali prekinulo ih je otvaranje vrata. Iz sobe je izašla mlada žena duge plave kose. Bila je odjevena u crvenu kratku spavaćicu od svile. Bila je jako mlada, imala je oko 20 godina. Lijepo lice bilo joj je nasmiješeno.
"Znači, ti si Helena Novak? Upoznala sam tvog oca. Ja sam Miranda Aquila", pružila joj je ruku. Helena ju je prihvatila ne skidajući sumnjičav pogled s nje. Tko je ona?
"Miranda je...", poče Dino, "Moja djevojka. Radi kao model u New Yorku. Tamo smo se i upoznali..."
Djevojčine oči boje maslina su se zacaklile. No, ona je bila smrtnik. To se vidjelo. Dino ju je sigurno htio - ubiti. Bilo joj je žao mlade manekenke, vjerojatno nije ništa slutila. Ali, njezin pogled - bio je u isto vrijeme pametan, znatiželjan i ljubazan. Nije bila samo naivna djevojčica. Što ako i ona nešto sluti? Možda bi joj mogla pomoći...
"Da... ovaj, moram ići", pogleda Miranda na zlatni D&G sat, "Shooting mi je za pola sata. Vidimo se, Dino!"
Nježno ga je poljubila i otišla. Helena se nelagodno nasmiješila Dini, koji je sjeo i nastojao pokrenuti razgovor:
"I? Zanima li te još nešto?"
"Zapravo da. Zašto mi to sve govorite? Ne bi li to trebala biti neka tajna?"
"Helena Novak, ne ću te zavlačiti, odmah ću ti reći istinu. Nije ti preostalo dugo, nema ti spasa. I da ti kažem sve, ponijet ćeš to sa sobom u grob", rekao je ravnodušno. Helena je zinula od zaprepaštenja, nije to očekivala.
"Kako to mislite?" kriknula je.
"Jednostavno", čuo se glas s njezine desne strane. Helena se okrenula i ugledala zgodnu mladu ženu, još mlađu od Mirande. Imala je dugu tamnu kosu, koja je na vrhovima bila valovita. Oči su joj bile zlatne, a koža gotovo potpuno bijela. Nosila je satenski kombinezon i crvene štikle s potpeticom visokom 15 cm! Lice joj je bilo savršeno, vidjelo se da je bila Nemrtva. Nasmiješila se Dini u znak pozdrava.
"Zdravo, Sabine", pozdravi je Dino. Sabine se zavalila u kožnu sofu, gledajući Helenu kao ukusan obrok.
"Ti si Helena Novak. Thomas mi je pričao o tebi. Ja sam Sabine Schwarz, Tomova djevojka..."
SRETAN ROĐENDAN MI!!! ZUM GEBURTSTAG VIEL GLUECK!!!
- 00:00 -
K (3) ~
Print ~
6. ~
Da/Ne
ponedjeljak, 31.05.2010.
5.
Helenu je jako mučila ona vizija, nije mogla vjerovati ničemu. Dr. Mueller, on je bio tako savršen, simpatičan i drag - ne, ne može biti tako! A Thomas - zar je njegovo tijelo takav otrov, zar su obojica ubojice naivnih ljudi? Što će biti s njom?
Zadnijh par dana nije imala nikakve snove, to joj nije nimalo pomoglo, htjela je otkriti više. Stoga je obukla starke i krenula prema vratima.
"Gdje ćeš?" upita je otac, skidajući naočale za čitanje.
"U knjižnicu", odmah će Helena, "Trebam nešto provjeriti..."
Dr. Novak je kimnuo i nastavio čitati knjigu. Helena je izašla na ulicu i krenula u smjeru gradske knjižnice, koja nije bila daleko. Imala je vremena razmišljati - od kud da krene? Ako nekog pita, mislit će da je totalna luđakinja. Odlučila je krenuti od misterioznih ubojstava ili sličnog. Kad je ušla u knjižnicu, ugledala je knjižničarku koja je besposleno listala časopis. Obratila joj se:
"Oprostite... gdje imate članke ili knjige o ubojstvima 19. stoljeća? I do sredine 20.?"
Žena je podigla pogled i ljubazno odgovorila:
"Samo ravno, na kraju. Ubojstva iz 19, stoljeća su na lijevoj strani odjela, a iz 20. na desnoj. Tražite li nešto konkretno? Možda vas mogu bolje uputiti, ne želim zabadati nos."
Helena kimne, popravi kosu i polako odgovori:
"Je li vam poznato ime Schmidt?"
Ova se namršti i, nakon kratke stanke, odgovori:
"Trebate li Schmidta, tinejdžera koji je ubijen 1750-ih, ili časnika Schmidta, zločinca u 2. svjetskom ratu?"
To je to, pomisli Helena, to mora biti zapravo ista osoba. Slegnula je ramenima i odgovorila:
"Obojicu, valjda."
"U redu onda, dat ću vam sve što mogu. Ali znate, ne bih smjela. Oba imena su... tajna, recimo. Nitko ne bi smio znati za njih. Kako Vi...?"
"... nije važno", prekine je Helena, "Samo mi, molim Vas, dajte izvore!"
Nije joj trebala dvaput reći. Ubrzo se vratila s člancima iz novina koje su datirale iz sredine 18. stoljeća, i debelom knjigom jako dobro očuvanih korica. Helena zahvali i ode u čitaonicu.
Prvo je počela čitati novine. Na naslovnici je bio veliki naslov: Mladić brutalno ubijen, obitelj u šoku. Okrenula je stranicu i počela čitati podugi članak:
Jučer je oko ponoći ubijen 19-godišni S. Schmidt, sin liječnika Dine Schmidta (40). Otac je začuo bolni krik na katu, gdje je njegov sin svaku večer čitao knjige. Brzo je potrčao do sobe svog jedinca, i kad se uspeo, ugledao ga je kako leži na krevetu, proboden desetak puta i prsa i isto toliko u trbuh. Još se nekoliko sekundi grčevito borio za život, ali je umro u teškim mukama u očevom naručju. U tom trenutku zapazio je maskiranog muškarca, koji je iskočio kroz prozor ostavljajući krvave tragove cipela. Ponio je oružje (zlatni nožić kojeg je Semir dobio od pokojne bake za 13. rođendan). Nije ga uspio uhvatiti.
"Ubojica je bio krupan. Vidimo po tragovima. Vjerojatno je dobro poznavao obitelj jer je ovo bila neka vrst poruke. Otac je još u šoku, molimo da ga se ne ometa!" rekao je policajac čije će ime ostati tajno, "Rekao nam je da je napadač nosio bijelu masku koja mu je pokrivala lice od čela do nosa. Kao Phantom iz Opere." ....
Dalje je samo prolazila pogledom. Na sredini stranice bila je Semirova slika. Helena nije mogla vjerovati svojim očima - taj je mladić izgledao potpuno isto kao Thomas kad ga je prvi put vidjela - duge i uredne kose, pomalo bahatog pogleda, savršena lica i tijela. Da, to je bila potvrda - Tom je stvarno bio Nemrtav, što god to značilo. Helena je sklopila novine i otvorila knjigu. Na koricama je pisao naslov - Hans S. Schmidt; Izgled vara. Helena nije ni stigla otvoriti knjigu, kad joj se ukazala nova vizija.
Našla se u lijepo dekoriranom uredu. Na sredini je bio radni stol od tamnog mahagonija prepun papira, za kojim je sjedio mladić identičan Tomu! Bio je odjeven u njemačku časničku uniformu iz doba 2. svjetskog rata, a svijetla kosa bila mu je začešljana unatrag. Smaragdnim očima je preletavao po papirima, valjda tražeći neko određeno ime. U bijeloj, tankoj ruci držao je cigar-špic, kojeg je svako malo privlačio usnama i otpuhivao kolutove smrdljivog dima. Prekinulo ga je živčano kucanje po vratima.
"Naprijed!!" rekao je otresitim glasom. U ured je ušao visok muškarac od oko 30 godina, prilično živčanog izraza lica. Mladić mu se nasmiješio i rukom mu pokazao da sjedne. Ovaj je to odbio i odvratio:
"Nema vremena! Hitno je, časniče!"
"Hitno? A što to?" upita mladi časnik otpuhujući tko zna koji po redu dim. Zatim je ustao, Helena je primijetila kako mu lijepo stoji uniforma koja je u njezinom dobu postala jedan od simbola zla. Muškarac mu je prišao i šapnuo mu, kao da misli da ih netko sluša:
"Pobjegao je. Jedan od zatočenika!"
Časnik je iskolačio oči od šoka i zadržao dim u ustima. Zatim je ugasio cigaretu, našto je njegov sugovornik pripomenuo:
"Mogli biste se ostaviti cigareta. Ne izgledate baš kao Arijevac dok pušite. Da Vas Fuehrer vidi..."
"Joj daj šuti! Imam pametnijeg posla! Nađite ga!! Pa kako je, dovraga, pobjegao??!!" odbrusi časnik nalik Tomu.
Ovaj slegne ramenima i reče:
"Ne znam. Osiguranje je bilo na nivou..."
"Očito nije", unese mu je mladić u lice i uperi revolver kalibra .38 ispod brade. Vojnik je raširio oči od straha, a časnik se sadistički nasmiješio. Zatim mu je šapnuo, ne skidajući osmijeh s lica:
"Imam samo 19 godina, a već sam časnik. Ubio sam već 600 ljudi. Misliš li da će mi išta značiti ako ispucam sve metke ravno u tvoj mozak? Ne, ne ću osjećati ništa, a za tebe nitko neće ni pitati. Jer se ne će usuditi... Znam da si Židov, i ovaj put ću ti oprostiti, jer si mi oduvijek bio odan, vodniče Wierbaum. Ali, ako opet pomogneš zatočeniku, rasporit ću te kao ribu!"
Ovajh kimne, ne skidajući pogled sa sugovornika. Zatim mu je časnik dao dopuštenje za odlazak, što je ovaj učinio. I kad se okrenuo, mladić mu je bez imalo grižnje savjesti zapucao u zatiljak. Ponovno se nasmiješio, otvorio prozor i doviknuo već iozmučenim logorašima:
"Svi ćete platiti zbog ovog!"
- 00:00 -
K (5) ~
Print ~
5. ~
Da/Ne
subota, 22.05.2010.
4.
Ordinacija dr. Weg. Bila je to opuštajuća prostorija više nalik stanu. Helena je sjedila na kožnom naslonjaču boje čokolade, a mršava doktorica je, sklopivši ruke na krilu, upitala Helenu gledajući je kroz naočale pravokutnih stakala:
"Dakle, Helena, kažeš da patiš od kontinuiranih noćnih mora? Možeš li mi ispričati o tome?"
Helena je skrenula pogledom, pokušajući razmisliti. Ali, gotovo se nićeg nije sjećala u budnom stanju. Doktorica je bila simpatična, nasmiješila joj se i nastavila:
"Želiš li da probamo metodu hipnoze?" i popravila je ispeglanu, prirodno plavu kosu.
Ona nije znala što bi odgovorila. Slegnula je ramenima i slabo kimnula glavom. Doktorica joj je naredila da sklopi oči, a onda je počela odbrojavati. Uskoro je zaspala, hipnotizirana. Doktorica je tihim glasom, zapisujući pitanja i odgovore na grimizni laptop, upitala:
"Helena, kakvi te to snovi muče?"
"Stalno su isti", kroz san će ona, "Dječak... mislim da mu je najviše 7 godina, uvijek se on pojavljuje...."
"I što radi?"
"Govori. Ili sa mnom, ili s drugim ljudima, ali nikad se ostali ljudi ne ponavljaju."
"M-hm... Dalje?"
"Dječak ima plavu kosu i tamnozelene oči, odjeven je u odjeću iz 18. st..."
I dok je tako nabrajala, pojavio joj se novi san:
Dječak je sjedio u naslonjaču, samo je sjedio i buljio u Helenu, koja mu se približavala, ne htjedeći to. Izgledao je mrtvo, nije ni trepnuo, samo je gledao u nju. A onda, kad mu je došla sasvim blizu, on joj je dotaknuo lice ledenim rukama, osjetila je kako joj para kožu. Krv joj curi po bijeloj košulji, a ona osjeća strujne udare. No, ne može se pomaknuti. Dječak se sadistički nasmijao, oči su mu požutjele, a onda pocrvenile, on se još uvijek smijao mrtvačkim glasom. Bio je zastrašujuć, ona je vrištala.
"Ubit ću te, Lenči! Ubit ću te!!" ponavljao je, "Ne možeš mi pobjeći!!!"
A onda je naglo otvorila oči. Doktorica je šokirano zinula, a laptop je tresnuo na pod. Helena je osjetila kako joj je kosa mokra od znoja.
"Helena, vrištala si!" prozbori doktorica što je mirnije moguće, "Znaš li... tko je taj dječak?"
Helena odmahne glavom, a zatim su joj se pred očima pojavljivale slike dječaka i više-manje svega što je vidjela u zadnjih par dana. Zaustavila se na Tomovom poljupcu.
"Tom!!" usklikne ona, "Thomas Mueller!!"
"Thomas Mueller? Nije li on sin mog kolege?" zbunjeno će doktorica Weg, stavljajući elegantan prst na usne boje koralja.
"Da... je", smeteno će Helena, "Ali... ne znam... doktorice, što mi je? Jesam li bolesna?"
Doktorica ustane iz stolice i navuče prozirne zavjese na duge prozore.
"Sumnjam... ali, ovdje ima dosta... neobičnosti..." rekla je uzimajući knjigu uvezanu kožnim koricama, "Ova bolnica zapisuje slučajeve od 1920-ih. I, nevjerojatno, ali istinito, tvoji se snovi podudaraju s mnogima iz razdoblja 2. svjetskog rata."
"Kako to mislite?" nakrivi Helena glavu. Sad joj je sve bilo još manje jasno.
"Nekoliko pacijenata iz Berlina u doba između 1939. i 1945. je također sanjalo dječaka kojeg si opisala. A onda im se kasnije ukazao plavokosi mladić. Opisivali su ga indentično kao i ti. Imao je plavi frak, crnu košulju..."
"Da!" prekine je Helena s entuzijazmom, "Da, tako je! Što su zaključili? Što je bilo s tim ljudima?"
Doktorica je otpila gutljaj instant-kave i popravila Armani košulju boje ciklame. Kao da je odgađala odgovor.
"Ovaj... ti su ljudi bili.... ubijeni. U logorima. Nema to veze s tobom. No, doktori iz tog doba nisu znali što je s tim ljudima. Bili su zdravi, a to su uglavnom bile žene srednjih godina, udovice."
Helena kimne, odlučivši malo istražiti sama. Ili pitati Toma, jer ovo je bio sve čudnije i čudnije. 40-e su bile prije 60 godina, nije moguće da je Tom tada živio. Ili??
Razmišljajući i razbijajući glavu o tome, Helena je imala viziju.
Stajala je u sobi u kojoj je uvijek boravio mali dječak iz njezinih snova. Sad je i on tamo bio, mirno je stajao, uplakana lica. Kao da se kajao za nešto, ali ona opet nije imala pojma što bi to sve značilo.
"Ne boj se!" odgovori on, a glas mu je bio bistar, kao da netko udara noktom o kristalnu vazu, "Lenči, ja to ne želim!"
"Što ne želiš? Tko si ti?" obratila mu se, prvi put je to mogla.
"Ja sam Semir Schmidt. Umro sam 1754., u dobi od 19 godina. No, moj život nije gotov. Sad se zovem Thomas Mueller, jer moje pravo ime mora biti zaboravljeno..."
"Zašto? Zbog čega si umro?"
"Ubijen sam na monstruozan način. Ubojica je dugo i sretno živio, Lenči. Odbio sam umrijeti, moja duša je prokleta i najbolje je da se kloniš mog ljudskog oblika. Ako se može tako nazvati. No, neću ti ništa više reći o sebi."
"Reci mi tko je Tom!"
"Thomas i njegov otac Dino su Nemrtva bića. Nisu vampiri, nego nešto puno gore. Tom se hrani ljudskom strašću, a Dino tugom. Hrane se jednom osobom dok ista ne umre u agoniji. Tom je odabrao tebe, Lenči! Svakim poljupcem on ti isiše strast, a ostavlja neku vrst droge koja te mami na još. Htjet ćeš spavati s njim, a onda ćeš umrijeti. Nemoj, Lenči!"
Helena nije vjerovala, a ipak je htjela čuti još. O njegovom ocu, onom muževnom plastičnom kirurgu. Kako to Semir misli - hrani se tugom?
"Pogledaj!" pokazao je prstom na jednu prostoriju. Ušli su u nju kroz staklena vrata.
Taj ogroman prostor izledao je kao ograđen park/šuma, a nad njim je bila staklena kupola. U toj... dvorani, sjedila je mlada žena duge, platinastoplave kose, u raskošnoj crnoj haljini. Plakala je kao kišna godina, i pjevala čarobnim glasom:
"Po ovim šumama lutam sad sama, žudim za dodirom toplim... Tražim tek jednu ruku dobrote, al' ovdje sam posve sad sama... Mjesečina sad je moj krov, cijele noći do novog dana... Moj Dino će doći jednoga dana, i sve će tad biti nam lako..."
Heleni ništa nije bilo jasno, upitno je pogledala dječaka, koji se suzdržavao od plača. Kad je skupio snage, objasnio joj je:
"Ovo je... moja mama. Beatte Schmidt. Moj ju je otac zarobio u ovu Dvoranu tuge, te je ona polako i bolno umirala želeći da joj se on vrati. Svaki put kad bi došao k njoj, ona je mislila da sanja, jer mu je cijelo tijelo bilo ledeno poput leda. Kao i Tomovo. Moj je otac crpio njezinu tugu bez imalo grižnje savjesti. Takav je i Tom, umrijet ćeš ako se ne makneš od njega."
"Što da učinim? Ne mogu sad otići doma!"
"Ne znam, ne mogu ti reći", odmahne on plavokosom glavom, "Dok ne osvetiš moje ubojstvo, Tom možda i krene za tobom. Ne bi mu bila prva žrtva, on dobro zna što radi, upozoravam te..."
I vizija je nestala. Helena se iznenadila kad je saznala da nije prošla ni minuta. Što se ovdje događa? Zašto baš njoj? Je li sve to istina? Ali, Heleni se ipak najviše motalo po glavi jedno jedino pitanje.
"Što si mi učinio?" šapnula je.
- 00:00 -
K (3) ~
Print ~
4. ~
Da/Ne
četvrtak, 13.05.2010.
3.
Helena je dugo bila oslabljena, njezin tata je bio u brizi, nije znao uzrok tomu, vodili su je svim liječnicima. Jednostavno - kao da joj je netko isisao svu snagu iz tijela. ona se osjećala bolesno, pila je mnogo vode, a mnogo je spavala. I često se pitala: zašto?
A onda, nakon par dana, ponovno je zaključila da to mora biti zbog Thomasovog poljupca. Tako ledenog, jezivog, a ipak senzualnog. To joj nije bilo logično, ali nije bilo drugog objašnjenja.
"Hej, Lenči!" čula je pozdrav na ulazu u svoju sobu. Lenči. Tako ju je nazvao i dječak iz njezina sna. Pogledala je s smjeru zvuka. To je bio Thomas. Ovaj put mu je kosa bila kratko ošišana, otkrivala mu je savršeno, simetrično lice. Njegove oči bile su uperene u njezine, ali njoj su djelovale tako neljudski, zjenica gotovo nije imao, a ta tamnozelena boja... nisu leće, ali nikad nije vidjela tako zelene oči.
"Hej, Tome!" odzdravila je stenjući. Pokušala je ustati, ali nije mogla. Tom je sjeo do nje, ali na krevetu se nije ni osjetila njegova težina. Kao da je lakši od pera... Nasmiješio joj se i položio svoju hladnu, bijelu ruku s iznimno tankim prstima na njezinu. Prvo se trznula zbog hladnoće, a onda je smirila ruku. Tom se nagnuo prema njoj da je poljubi, ali ona se izmaknula.
"Što je opet?"
"Mmmm... ništa", zavali se ona u jastuk s jastučnicom boje breskve, "Samo... malo sam umorna, to je sve!"
"Uglavnom... želio sam ti se ispričati", prečuo je njezino izvlačenje.
"Oh?" podigne ona svoje brižno počupane obrve.
"Daa... ovaj, znam da zvuči nevjerojatno, ali upravo je moj poljubac razlog tvoje malaksavosti, Lenči."
"Kako to misliš?" tobože nevino će ona.
"Sve u svoje vrijeme", oklijevajući će on i skine jaknu od lakirane kože. Ostao je u tamnozelenoj majici kratkih rukava koja je samo naglašavala njegove božanske oči. Ali, kratki rukavi su otkrili još nešto.
Na objema podlakticama jasno su se vidjeli tragovi uboda, višestrukih, vene su mu bile natečene, sve je bilo još vidljivije zbog Tomove mliječnobijele kože. Kad je Helena namršteno pogledala ubode, Tom je nervozno prekrio ruke.
"Op-oprosti, nisi to smjela vidjeti", promuca on oblačeći jaknu. Helena ga je pogledala kao majka koja očekuje odgovor za sinovo kašnjenje ili lošu ocjenu. Tom je skrenuo pogled.
"Drogiraš se! Kad si mi to mislio reći?" povisi ona glas. Tom podigne jednu obrvu i odvrati:
"O čemu ti govoriš? Poznajem te... par sati?! Neću ti se odmah ispovijedati!"
Dobro, bio je u pravu. Kao da je to bitno! Najvažnije je pitanje - zašto se drogira? To ga je i pitala.
"Umm... prošao sam pakao. Znam da ovo zvuči kao preseravanje zato što sam bogat i čini se da imam sve, ali... mama mi je nađena mrtva u mojoj sobi, imao sam samo 4 godine, u mom poslu ima toliko odurnih manijaka koji od tebe žele... hm, sve... i ne možeš ostati normalan. Jednostavno ne možeš! A tata... on puno radi, s njim ne mogu razgovarati o tome, osuđivao bi me."
"Ali, zar nisi mogao nešto drugo? Postao si ovisnik, ako nešto ne poduzmeš, umrijet ćeš!"
"Neću umrijeti, Lenči!" reče on kao da nitko nikad nije umro od droge. Helena prstom dotakne tragove uboda. I oni su bili ledeni. Zar je Tom mrtvac? Zašto je tako hladan?
Poljubila ga je kratko, nježno. Hladne usne, blagi strujni udar. Da, sigurno je od poljupca. Tom nakrivi glavu i šapne:
"Tako si... strastvena. Nježna i ženstvena. Oprosti, ne mogu si pomoći..."
Nagnuo se nad nju i uzvratio joj poljupcem. Kao da mu je zadnji. Ponovno je osjećala da slabi, sve dok joj se nije smračilo pred očima...
*********************************************
Helena je otvorila oči. Pred njom je stajao njezin otac, zabrinutog izraza lica, a pored njega je bio Thomasov otac. Njegove plave oči pomno su pratile njezino buđenje. Helena je s mukom ustala u sjedeći položaj, pa je upitala:
"Koliko sam dugo spavala?"
Dino pogleda na sat i odgovori:
"Pa... 3 dana. Reci, jesi li uvijek bila sklona nesvjesticama? Jer ne znam zašto ti se to događa. Prvi put vidim nešto takvo..."
"Ne, nikad... Otkad sam došla u Beč..." sporim tonom će Helena.
Dr. Mueller je zbunjeno izvadio malu knjižicu i listao po njoj. Nakon nekoliko trenutaka dr. Novak (Helenin otac) prekinuo je tišinu.
"Hel, mama je rekla da te muče neki snovi. Želiš li možda razgovarati s nekim o tome. Moja kolegica s faksa je diplomirala psihijatriju, možda ti pomogne..."
Helena se namjestila i popravila jastuk. Trebala je načas razmisliti, a onda je odgovorila slegnuvši ramenima:
"Može, zašto ne?"
- 00:00 -
K (5) ~
Print ~
3. ~
Da/Ne
utorak, 27.04.2010.
2.
Nije mogla skinuti pogled s mladićevog skladnog tijela, iako inače nije voljela takve tipove - plavokose, mišićave i "umjetne". Ipak, morala je priznati da je Thomas bio jednostavno - neodoljiv! Kad je smogla snage udahnuti, Thomas se nasmiješio i upitao:
"Pa dobro, govoriš li ti njemački?"
"Umm... da, naravno!" protrese ona glavom, "Oprosti, malo sam..."
"...zatečena?" dovrši on umjesto nje, "Znam, svi su! Zato i radim kao model, ha-ha!"
Njihovi očevi su se nasmijali i otišli na terasu razglabati o operacijama. Ostali su sami...
"Znaš, ne bi ti bilo loše biti malo manje egoističan!" odvrati mu ona. Tom se umjetno nasmije i odgovori:
"Zašto? Uložio sam tisuće maraka u svoj izgled."
"Vidi se!" unese mu se Helena u lice, "Koliko si operacija napravio?"
Helena je znala biti jako bezobrazna i napadna, pogotovu ako bi pričala s tako egoističnim ljudima. To je Thomasa očito iznenadilo. Digao je plave obrve i odgovorio s oprezom u glasu:
"O.K., kobra, moram paziti da me ne ugrizeš! Zašto me napadaš, samo sam se šalio?!"
Helena okrene očima. Ali, ipak mu je rekla kratko:
"Oprosti. Tatu nisam vidjela od djetinjstva, malo mi je čudno ovdje..."
"Ah", digne Tom glavu, "Nema veze onda. Znaš, čak i ja znam biti ugodno društvo, mogu te malo provesti Bečom. Možda ti čak i bude lijepo. Može?"
"Može", nasmiješi se Helena, "Onda - kad ćemo?"
"Možemo i odmah, samo da se obučem. Pričekaj me na minutu..."
ona kimne i Tom se uputi prema bijelim vratima. Uskoro se vratio odjeven u uske tamne traperice i bijelu LaCoste majicu kratkih rukava. Sportska elegancija. Kad je hodao prema njoj, izgledao je kao da lebdi. Ni jedan se maneken nije mogao usporediti s njim.
Zajedno su šetali ulicom Marije Pomoćnice, ona je osjećala kao da mu se može povjeriti, on je nije osuđivao.
"Znači, živiš u Zagrebu, imaš 18 godina? Godinu dana si mlađa od mene. U horoskopu si Rak, najdraža boja ti je crvena, slušaš techno muziku, nemaš dečka, najbolja frendica ti se zove Ines i poznajete se 13 godina."
Sve je zapamtio! Helena je zinula od čuda, a onda se nasmiješila i rekla:
"Točno! A sad ja o tebi! Imaš 19 godina, živiš... ovdje. Voliš brinete, slušaš hip-hop, najdraža boja ti je bijela..."
"Bravo!" zaplješće Tom, "Onda, prvi dojmovi. Kad sam te prvi put vidio, mislio sam da si... zagonetna. Slatkica koja se skriva ispod ljuske buntovnice. Nepopravljiva romantičarka koja to skriva. Jesam li u pravu?"
Helena prekriži ruke. Osjećala se izloženo, Tom je bio nevjerojatni čitač ljudi.
"Ja sam za tebe mislila da si egoist i ženskar!" nasmije se ona.
"Zašto?"
"Ne znam... svi koji se tako drže, ljepotani, uglavnom su takvi."
"Ja... iznenađen sam tvojom površnošću. Nikad ne sudi knigu prema koricama. Iznenadila bi se kako su ljudi... zanimljivi, ako ih ne etiketiraš. Vjeruj mi, imao sam mnogo iskustva s tim."
"Hej, nisam dovršila svoj prvi dojam!" pobunila se ona, "... Djeluješ mi kao da se... lijepo ljubiš."
On je pogleda i dobaci joj lopticu:
"Radim još puno stvari lijepo. A za poljubac se moraš sama uvjeriti."
Zagrlio ju je, dotaknuo joj obraz svojom ledenom rukom i poljubio je. Imao je ledene usne, a čim je njegov jezik dotaknuo njezin, prošli su je trnci. On ju je primaknuo bliže sebi, čvrsto ga je zagrlila i osjetila svaki njegov napet mišić, ali što ga je više ljubila, imala je osjećaj da slabi, kao da je trese struja. A ipak, srce joj je počelo ubrzano kucati, brže nego ikad, sklopila je oči i prepustila se užitku. Tomove usnice bile su hladne kao led, a kad ju je počeo ljubiti po vratu, kao da ju je stresao strujni udar. Odmaknula se od njega, začuđena.
"Što je?" nervozno će Tom, "Nije ti bilo lijepo?"
Užasno ju je boljela glava, imala je vrtoglavicu. Htjela je nešto reći, ali samo je zateturala. Pala bi, ali on ju je uhvatio. Mutno ga je vidjela, on ju je posjeo na klupu i naslonio njenu glavu na svoje rame. Kad je došla svjesti, zbunjeno ga je pogledala.
"Tome?" prošaptala je.
"No, no, polako", nježno će on, "Imala si napad slabosti. Opusti se..."
Njegov smirujuć, kristalni glas odzvanjao joj je u ušima. Sklopila je oči, nije bila slabokrvna, nikad joj se ovo nije dogodilo. Zašto sad? Može li poljubac imati veze s tim? Ne, pomisli Helena, ne može. Nema teorije.
Tom je poljubio njezin obraz i ona je ponovno osjetila njegove ledene usne. Kako je to moguće? Razmišljajući, zaspala je od slabosti na njegovom ramenu...
Plavokosi dječak ležao je na svom krevetu i zelenim očima piljio u strop. U ruci je držao svežanj ključeva od platine ili bijelog zlata, očito je bio jako bogat. Igrao se s njima vrteći ih na jednom prstu. Odjednom je rekao, naglo se ustavši:
"Osveti moje ubojstvo, Lenči!"
Helena se ponovno probudila, u svom krevetu. Bila je noć. Odlučila je opet zaspati, još se uvijek loše osjećala...
- 00:00 -
K (4) ~
Print ~
2. ~
Da/Ne
